13.10.2009.

Anna

Sjedila sam na stražnjem sjedalu auta, dok smo se vozili prema King's Crossu. Peron 9 i tri četvrti. Do mene je sjedio Eliot, moj dvije godine stariji brat. U ušima je imao slušalice iPoda. Tata je vozio, a mama je sa suvozačkog sjedala gledala ravnodušno kroz prozor. Naravno da su se posvađali. Mama i tata, mislim. Po ne znam koji put. Uzela sam svoj iPod i uključila ga. Pronašla sam nešto od Avenged Sevenfolda i to pustila, ali gotovo da i nisam čula pjesmu. Razmišljala sam o ljudima koje ću vidjeti.
Lory je jedna od malobrojnih takvih kakva je ona. Razigrana, ali oduvijek mogu ozbiljno razgovarati s njom. Maštovita je i vesela. Na prvoj smo se godini čistom slučajnošću upoznale. Zabila se u mene i polila me tintom. Kao sestra mi je.
I Alex, dečko koji mi se prikrpao u kupe; kasnio je. Najbolji mi je prijatelj i mislim da ga poznajem bolje nego vlastita brata. Ove četiri godine je uvijek bio uz mene. Preozbiljan je za svoje godine.

Auto se zaustavio pa sam podigla pogled. Stigli smo. Pospremila sam iPod; ionako neće raditi u Hogwartsu. Došli smo prerano. Bilo je tek 10 sati. U samo nekoliko trenutaka smo izašli iz auta, izvadili kovčege i pozdravili se s roditeljima. Bili su previše zaokupljeni svađanjem da bi shvatili da ćemo sad nas dvoje tu biti sami sat vremena. Ubrzo su se odvezli, a ja sam se pitala da li će se do božićnih praznika rastati. Eliot me povukao za rukav.

„Hajmo.“
„Aha.“ Uzeli smo kovčege i sovu i krenuli prema zidu. Čim smo se našli s 'one strane' odmah sam se bolje osjećala. Ni vlak još nije došao. Pogledala sam u Eliota koji je sjeo na najbližu klupu. U tamnim trapericama i kožnoj jakni mu se isticala blijeda put. Zbilja je bio zgodan. Sjetila sam se onog puta kada sam bila treća godina i kada mi je prišla skupina četvrtašica i raspitivala se o njemu. U nekoliko su me navrata djevojke nagovarale da ih upoznam s njim. Sjela sam do njega i zagledala se u prugu.

„Iskreno se nadam da će se rastati.“ Trgnuo me tom rečenicom pa sam ga pogledala.
„Molim?“
„Ma, nema veze.“ Izvukao je cigarete i zapalio jednu. Znala sam da puši. Počeo je prije nešto više od godinu dana. Kada su se i mama i tata počeli svađati. Znala sam da ga je to pogađalo, rekao mi je. „Misliš li da sam idiot?“ upitno me pogledao, a ja sam se nasmijala.
„Pa naravno, brat si mi.“
„Ne, zaozbiljno. Kakvim me smatraju?“
„Misliš, što pričaju o tebi i to?“ nikada ga to nije pretjerano zanimalo, ali isto tako nikada nije mislio da će biti takva faca kakva je.
„Da, to...“
„Dečki te ne podnose zato što se cure tako ljepe na tebe, cure te obožavaju, mislim, svrstan si među deset najzgodnijih dečki na školi i to si među prvima. Ali oni koji te poznaju, pa, svi misle da si dobra osoba, ako te to zanimalo.“ Naravno da sam sve to znala, pogotovo ono što cure misle, jer su to znali svi. Stvarno je bio dobra osoba. Mogao si se osloniti na njega u bilo kojem slučaju, pa makar to značilo da će ga izbacit iz škole. Nasmijao se, nakon zbilja dugo vremena.
„Zašto se, pobogu, cure tako ''ljepe'' na mene? Koji im je vrag?“ nasmijala sam se skupa s njim. Za divno čudo, nije mislio za sebe da je tako zgodan.
Ljudi su počeli pristizati. Nekoliko se prvašića radoznalo ogledavalo oko sebe. Znala sam da će Lory uskoro doći. A i znala sam da će Alex kasniti kao i obično.
„Koga čekaš?“ upitala sam Eliota jer je prelazio pogledom preko perona.
„Ovaj... Nikog posebno, samo gledam da li koga poznajem.“ Nekako mi taj odgovor nije pasao, ali nisam pitala dalje. Imala sam naviku da mi kosa promjeni boju u zelenu (onako, boju trave) tako da me Lory lakše nađe. Eliot se nasmijao.
„Ne, ja i dalje tvrdim da ovako izgledaš kao da ti zbilja trava raste s glave.“
„Nije me briga, bar me Lory neće dugo tražiti.“ U trenu kada sam završila rečenicu preda mnom se pojavilo dobro poznato lice. „Lory!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!“ obje smo djetinjasto vrisnule i zbog toga prasnule u smijeh. Zagrlila me, a kada se odmaknula shvatila sam da ima potpuno drugačiju frizuru. Skratila je kosu i bila je razbarušena, ali ostala je plava. Predobro je izgledala. Vidjela je Eliota i njega zagrlila zbog čega je on ostao zatečen. I to mi je bilo čudno.
„Predobra frizura!“ komentirala sam, dok je moja kosa ponovno poprimala narančastu boju. Dok smo se pozdravljele stigao je vlak.
„Jel? Nisam znala da li će biti dobra ili ne, ali riskirala sam.“ Na sebi je imala napola odvezane crne visoke starke koje su na unutrašnjoj strani imale crvene bubamare, crne tajice i bijelu preveliku košulju dugih rukava, tako da je izgledala više kao tunika. „Idemo u naš kupe? Da nas Alex nađe kada se napokon udostoji doći.“ Preokrenula je očima. Mrzila je kada je kasnio. Pogledala sam Eliota.
„Ideš s nama ili nekoga čekaš?“
„Idem s vama, ne želim se onda krpat nekome u kupe.“ Pokupili smo kovčege i bez poteškoća i guranja ušli u vlak i u kupe broj 5. Sjela sam do prozora, a Lory nasuprot mene.
„Da čujem, kako je bilo preko ljeta?“ često je putovala pa me zanimalo što je vidjela.
„Bila sam u Rumunjskoj i Grčkoj. Predivno je, posjetila sam nekoliko izložba i da samo znaš kakva sam jela jela!“ Lory je imala imućne roditeljepa je većinu praznika provodila u stranim zemljama. Obožavala je slike i umjetnost. „A i bila sam u Oxfordu na tri dana i ostavila puno previše love tamo. Kupila sam nam odjeće za cijelu godinu! Dobro, polugodište.“ Obožavala je odjeću, čak više od umjetnosti. Ovako kada ju slušaš, a ne poznaješ je, pomislio bi da je uobražena bogatašica, ali zapravo nije. Može si priuštiti što god želi, ali ne pravi se time važna. Ima stvari nekoliko godina stare, nešto što je već netko drugi nosio, njoj je jedino važno da joj se to sviđa, da li to koštalo dva galeona ili šesto.I da, kako nosimo istu veličinu odjeće tako kada kupuje, kupuje za obje. Nikada joj se ne mogu odužiti kada vidim što je donjela. Od treče godine djelimo robu.
Pogledala je Eliota koji je zakolutao očima na naš razgovor. Isplazila mu je jezik na što semo se sve troje nasmijali.
„Znaš, imam nešto za tebe.“ Ostao je zatečen kada mu je to rekla. Ustala je i prekopala po vanjskom džepu kovčega. Izvadila je crnu kožnu kutiju veličine pola dlana i predala mu je. Nekoliko ju je trenutaka samo gledao, a kada mu je rekla da je otvori to je i napravio. Ukutiji je bio srebrni upaljač. Jedan od onih skupljih. Poslije, kada mi ga je pružio da da pogledam vidjela sam da je na njemu ugravirano njegovo ime i prezime. Zahvalio joj se, a ja sam vidjela nešto poput crvenila na njegovu licu.
Pogledala sam na sat. Deset minuta do 11. Imala sam osječaj da će Alex stići za nekoliko trenutaka. Pogledala sam kroz prozor na prepun peron. Lory sam ispričala u nekoliko šturih rečenica kako mi se roditelji i dalje svađaju, a onda je uletio Alex. Lory se bacila na njega, a on se smijao. Sljedeća sam ga ja zagrlila. Poljubio me čelo, kao i obično. To je bila gotovo pa rutina. Eliota je pozdravio, te sjeo nasuprot njemu. Kada ovako pogledaš, nije bio loš. Tamna razigrana kosa i tamna put. Čokoladno smeđe oči i blistavo bijeli zubi. Nešto me poškakljalo u dnu želuca kada sam ga tako promotrila. Ispričao je kako je cijelo ljeto bio na moru i kako je igrao onu bezjačku igru, odbojku. Eliot i ja smo se smijali kada je pričao kako je to čudna igra. On je, za razliku od nas, odgojen u čarobnjačkom svijetu.
Vrijeme do Horwartsa je prošlo brzo, zbog razgovora i smijanja Eliotu kada ga je nekoliko cura koje nikada nije vidio pozdravilo sa tako slatkim osmjehom da ti se zgadi.
Čekala nas je kočija i znala sam da je vuku testrali, ali ih nisam vidjela. Eliot je uhvatio neke frendove i otišao s njima, pa smo ostali nas troje.

***

Zamahom štapića sam raspakirala stvari. Lory je otvorila kovčeg i nisam se iznenadila kada je iznutra bio magično povečan. Imala je dobar ukus, oblačila se drugačije od drugih i nisu je smetale primjedbe. Kao i ja, raspremila je sve pomoću čarolije. Spustile smo se u društvenu gdje nas je čekao Alex. Iako se ništa posebno nije promjenilo, zbog vremena koje sam provela izvan ovih zidina, bila sam uzbuđena. Naleti sječanja kada sam ugledala poznate prizore uzrokovali su trnce, one ugodne. Kada smo sjeli za Gryffindorski stol, prepoznala sam večinu učenika. Ovdje sam se osječala kao doma. Zapravo mi je ovo bio pravi dom od kada su mi se roditelji počeli ponašati tako kako se ponašaju.

_________________________________________________________
Eliot

Prvašići su me podsjetili na moju prvu godinu. Sve je bilo novo i čudno. Pogledom sam pretražio Gryffindorski stol u potrazi za Annom. Bila je desetak ljudi udaljena od mene i na suprotnoj strani tako da sam joj vidio lice. Imala je onaj blaženo spokojan smješak na licu. Znao sam kako se osjeća. I meni je ovdje bilo draže nego u stvarnom domu. Sjedila je između Lory i Alexa i razgovarala s nekom djevojkom nasuprot sebi.

„Dobar je to komad.“ Mike, tip s moje godine, sjedio je do mene i vjerojatno ispratio moj pogled.
Mike je onaj tip dečka kojeg majke ne bi htjele za zeta.
„To mi je sestra, idiote.“
„Pa, sestra ti je komad i pol.“ Nasmijao se na što sam ga ošinuo pogledom. Nije ugodno kada se dečki počnu palit na tvoju mlađu sestru.
„Ok, ok.“ Podigao je ruke u znaku predaje, pa sam prionuo na jelo. „Misliš da je mogu odvuć u sobu do petka?“ zagrcnuo sam se. Jesam li ja to dobro čuo? Pita me dal mi može sestru povalit? Pogledao sam ga.
„Još jednom pomisli na to i mislim da jedno vrijeme nećeš izači iz Sv. Munga.“
„Ej, ok! Neću joj ni blizu!“Uzdahnuo je i posvetio se promatranju svake ženske stražnjice koja je prošla pokraj stola. Nije mi to bilo jasno. Pogledao sam u Sama, koji je sjedio nasuprot mene. Sam je isto tip s moje godine, ali je za razliku od Mikea normalan. Smo je okrenuo očima dajući mi do znanja da i on misli da je Mike prevršio sve mjere.